Nakon smrti kneza Trpimira oko 864. godine, hrvatska kneževina ulazi u razdoblje unutarnjih političkih previranja. Iako se vlast formalno nastavlja, u pozadini se vodi tihi rat za političko i vjersko usmjerenje zemlje: hoće li Hrvatska čvršće vezati svoju sudbinu uz Rim ili kliznuti pod utjecaj Carigrada?

U tih petnaestak godina, od Trpimirova kraja do dolaska Branimira, odlučuje se civilizacijski smjer hrvatske povijesti.

O vladavini Trpimira više ovdje…

Domagoj – neovisnost s okusom nemira (864. – 876.)

Nakon Trpimirove smrti vlast preuzima kneza Domagoja, koji ne dolazi iz njegove loze. Njegovu vlast franački izvori opisuju negativno – Gottschalk ga naziva “najgorim knezom Hrvata”, vjerojatno zbog njegove neovisne politike i suprotstavljanja franačkim interesima.

Za vrijeme Domagoja:

• hrvatska mornarica ratuje s Mlečanima i Arapima na Jadranu,

• kneževina djeluje neovisno od Franačke i Bizanta,

• podržava latinsko svećenstvo, iako bez formalne potvrde iz Rima.

Iako kontroverzan, Domagoj jača domaću vojnu silu i održava političku samostalnost. Njegova smrt 876. godine otvara vrata povratka starije dinastičke loze.

Zdeslav – pokušaj povratka pod Bizant (876. – 879.)

Nakon kratkotrajne vladavine Domagojeva sina, vlast preuzima Zdeslav, sin pokojnog Trpimira, uz podršku Bizantskog Carstva.

Zdeslav odmah uspostavlja tjesniju vezu s Bizantom. Njegova vladavina označava pokušaj povratka Hrvatske u bizantsku političku i crkvenu orbitu, što uključuje i obnovu veza s carigradskom patrijaršijom.

To je za Rim i hrvatsko latinsko svećenstvo bio jasan znak odlaska zemlje s puta zapadne Crkve.

Zdeslav vlada tek tri godine, no dovoljno dugo da se vidi jasna razdjelnica između istočne i zapadne orijentacije.

Branimirov prevrat i povratak prema Zapadu

Godine 879. Zdeslav je ubijen, a vlast preuzima Branimir. Njegov dolazak označava oštar politički i crkveni zaokret.

Već iste godine, Papa Ivan VIII. blagoslivlja Branimira i hrvatski narod, čime Hrvatska:

• obnavlja i jača vezu s Rimskom Crkvom,

• odbacuje bizantski utjecaj,

• dobiva prvo međunarodno priznanje svoje vlasti.

Time završava razdoblje neizvjesnosti i Hrvatska jasno bira Zapad, čime se dugoročno usmjerava prema kulturnoj i vjerskoj pripadnosti latinskom krugu.

Više o temi na: Branimir – vladar koji je Hrvatskoj donio međunarodno priznanje

Zaključak

Razdoblje između Trpimira i Branimira, iako kratko i bez velikih pisanih izvora, bilo je prijelomno za hrvatsku državnost. U tih petnaest godina vidimo:

• borbu dviju političkih linija: Domagojeve samostalnosti i Zdeslavova oslanjanja na Bizant,

• opasnost da Hrvatska postane istočna kneževina, s političkim i crkvenim središtem u Carigradu,

• te na kraju odlučan povratak Zapadu s dolaskom Branimira.

Hrvatska je tada doslovno mogla otići u drugom smjeru – no pobjeda prozapadne opcije postavila je temelj za crkveno jedinstvo s Rimom, političku neovisnost i formiranje srednjovjekovne hrvatske države.