Dolazak kneza Branimira na vlast 879. godine označio je prijelomni trenutak u hrvatskoj povijesti. Njegova vladavina donosi političku stabilnost, vjersko usmjerenje prema Rimu i – po prvi put u povijesti – međunarodno priznanje hrvatske vlasti iz samog središta kršćanskog Zapada.

Papin blagoslov

Branimir preuzima vlast nakon uklanjanja Zdeslava, koji je prethodno pokušao Hrvatsku vezati uz Bizantsko Carstvo. Branimirov uspon dolazi s potporom domaćeg plemstva i latinskog klera, a njegova otvorena suradnja s Rimom vrlo brzo nailazi na odgovor. Već iste godine, papa Ivan VIII. upućuje pismo u kojem blagoslivlja Branimira, njegov narod i zemlju, ističući da je na grobu svetog Petra u Rimu molio za hrvatski narod i njihova kneza. Time Hrvatska stupa na kartu europske političke stvarnosti – prepoznata i potvrđena u središnjem vjerskom autoritetu srednjovjekovne Europe.

Papinsko pismo iz 879. godine smatra se prvim međunarodnim činom priznanja hrvatske kneževine. Nije riječ o formalnom priznanju države u današnjem smislu, ali za to vrijeme, ovakva izjava pape imala je težinu diplomatskog i duhovnog savezništva. Hrvatska je time potvrdila svoju pripadnost zapadnom kršćanstvu, u razdoblju kad su mnogi slavenski narodi još tražili svoje mjesto među velikim silama.

Kameni zapisi

Branimirovu vlast potvrđuju i brojni kameni natpisi, pronađeni na više lokaliteta – od Nina i Muća do Bribira, Šopota i Ždrapnja. U njima se pojavljuje isti naslov: BRANIMIR DUX CROATORVM – Branimir, knez Hrvata. Ti natpisi svjedoče da je hrvatsko ime već tada bilo u punoj političkoj upotrebi, a Branimir jasno predstavljen kao vladar naroda i zemlje.

Iako je dokumentiranih podataka malo, poznato je da je Branimir vladao prostorima Dalmacije i zaleđa, s osloncem na domaću Crkvu i benediktinsku prisutnost. Nije se podlagao Bizantu ni Franačkoj, već je kroz vezu s Rimom učvrstio unutarnju stabilnost i međunarodnu vjerodostojnost. Hrvatska pod njegovim vodstvom djeluje kao neovisna kneževina sa suverenim vladarom.

Njegova smrt oko 892. godine zatvara jedno izuzetno važno razdoblje. Branimir ostaje zapamćen kao prvi vladar pod čijim je imenom Hrvatska bila javno priznata u europskim okvirima. Njegova ostavština živi u kamenu, u pismu i u strateškom smjeru koji je zacrtao – prema Zapadu, prema samostalnosti, prema političkom identitetu.